Life after life- ili možda ipak ne?
At the beginning ..zašto ova tema..well, razmišljam mnogo o nekim referencama vezanima za religiju koje sam dio, damn ne religiju već way of life, važem neke stvari, pa da ne bude to sebično samo za mene i uz mene da podijelim sa ljudima koji ovo čitaju pa neka oni kažu svoju stranu. Naravno da ovaj post nije za sve i nije ni pisan za sve. Tu sad nije vezivo da je pisan za neki određeni krug ljudi. Drugim riječima, pisan je mahnito jer sam bila u takovom stanju i kao takav se mora čitati i shvaćati, za sve one koje zanimaju tuđi stavovi i percepcije onih koji žive u zajedništvu with their Gods, drže se nekih načela, te ne prepuštaju život slučaju ili «višoj sili» ili neke bogove(tu su isključeni svi koji su na bilokoji način spomenuti u «našem» zbiru Bogova), etc. , već drže do ´sebe´ i svoje prirode.
Krenimo od Eihwaza, Eh ili Eow. Pretpostavimo da se okrenula Balderu. Rune of rebirth. Moje mišljenje je da Odinova smrt u Ragnaroku bijaše već prije isplanirana, i predviđena kao second sacrifice za Baldera. Naime, postoje dva puta nakon smrti. Prvi vodi ka Odinu, ili Freyji, dok drugi vodi u Nifelheim, odnosno k Hel. Odin i Freyja dijele međusobno mrtve. Odin svoje odvodi u Valhallu, dok Freyja svoje vodi u Folkvang(ili Sessrumnir? Nisam sigurna jer svugdje drugačije piše :Q ), da žive s njom. Ono što je meni tu nejasno je zašto Balder nije išao prvim putem, nego k Hel? Možda da ga Odin sačuva Ragnaroka. Zapravo vrlo moguće i smisleno. Da. Da ga zaštiti barem tada ako već nije mogao kad je bio živ. Make sense.
Ostali Bogovi: Freyja - nastavlja u svojim dvorima.
Vali i Vidhar - preživjeli.
Baldr – rebirth.
Hodr – rebirth.
Njord – povratak u Vanaheim.
Frey – boreći se sa Surtom, umire.
Thor – ubijen.
Heimdall – ubijen.
Glupo je Ragnarok nazivati «krajem svijeta», po meni je to više «sumrak Bogova», jer se kružno neki Bogovi vraćaju dok drugi umiru. Naglašena realnost i poveznica sa ljudskom besmrtnosti daje povoda za realitet same njihove prirode.
Odins second sacrifice: prisjetimo se njegove prve žrtve – oko za gutljaj iz Mimirova Vrela. Kako bi naučio tajne mrtvih, koje nama neće biti dohvatljive, visio je devet dana na Yggdrasilu. Hehe, mighty Wotanček. Ima mnogo žrtava još od kojih bih izdvojila jednu koja je meni prije bila zgražavajuća, njegovo kršenje vjernosti kako bi Asgard «imao» Thora, Hodra, Valija i Baldera. Tu ima mjesta raspravama.
Zašto Thor? Pa jer je bio zaslužan za smrt mnogih divova, koji su meni osobno dragi, ali nisu bili i Bogovima. Najdraža mi je njegova borba sa Hrungnirom.
Zašto Hodr? Jer Balder ne bi tako umro samim time bi istina, bilo manje patnje i nemira u Asgardu, ali i čast pojedinaca ne bi bila toliko vidljiva.
Zašto Vali? Ne znam. Možda zato jer ne bi tko imao osvetiti Baldrovu smrt? Hm …
Balder? Meni on nije drag i djeluje mi «pedericus», ali Frigg ga je voljela PREjako isto ko i mnogi drugi Bogovi, pa sam ga kao i Freyju prihvatila. Ne znam, dok se sjetim one danske inačice o braći, drugim riječima kak je došlo do sukoba između Njega i Hodra zbog Nannine ruke, gdje je prikazan kao lik pun mržnje. Hodr ga u toj priči čarobnim mačem ubija. Ali to vam je ona ako su neke osobe drage tebi dragim ljudima prihvatiš to, ali ne moraš biti u doticaju sa njima. Bogovi su prijatelji ima dražih ima najboljih, no ima i onih kako ih mi u Midgardu zovemo «poznanici». Tu bih ja svrstala Baldera.
Zaključak: život poslije života ne može koristiti istu riječ (život, nije jednako život) jer je njihova osnova drugačija, pa bi bolje bilo drugačije. No, tu opet sve ovisi o subjektivnoj percepciji svakog pojedinca.
I za kraj jedno pitanje jesu li vam draže ´izvorne´ Valkire kao zlokobni duhovi rata koje su lebdjele iznad bojnih polja dodjeljujući, u ime Wodena, sudbine ili ´kasnije´ Valkire, romantizirane Härjafaderove zaštitnice koje su ratnicima u Valhalli služile meso i medovinu, bile ranjivije i meta zaljubljivanja smrtnih junaka ? S naznakom da obratite pozornost na Volsung sagu gdje je riječ o valjda najpoznatijoj Brynhildi. O Valkirama će biti riječi u novom postu kojeg planiram uskoro.
Cheers to life.
BG- The Eldar + The Wizard
...mad world of mine.
"A human being is a part of a whole, called by us _universe_, a part limited in time and space. He experiences himself, his thoughts and feelings as something separated from the rest... a kind of optical delusion of his consciousness. This delusion is a kind of prison for us, restricting us to our personal desires and to affection for a few persons nearest to us. Our task must be to free ourselves from this prison by widening our circle of compassion to embrace all living creatures and the whole of nature in its beauty." A.E.
1st:
S obzirom na to da se vise ne za*ebavam(uviek za ali ne u tom smislu) i uvela sam red u svoj kaoticni svijet samim time treba i blog urediti pa da se bilotko ne pita_eto!
A sad post....
...ono sto mi je na duznosti (u glavi predodredeno) je da za pocetak razmotrim problem slobode. Svjesna sam toga da je ona drugacije forme za svakog pojedinca, medutim, ona osnovna karika lezi u zelji, pa me cisto zanima jeste se kad pitali sto je to zelja, a sto nada? Gdje se one poklapaju a gdje razilaze? (osvrt na njihov odnos potreban mi je u pitanju slobode kasnije, pa cu krenuti odatle upravo iz tog razloga) Ono sto je bitno naglasiti je da postoje dvije vrste nade- svjesna i nesvjesna sto dovodi do kaosa u formiranju odredenja rijeci nada. Svjesna je umna spremnost na moguci (vrlo vjerojatni) ishod odredenog djelovanja ili rada. Nesvjesna je nada tesko odrediva, eventualno Freudovom psihoanalizom, mozda da spomenem represiju, no ona je vezana za seksualne uzitke. Ako bacim pogled na drustvo u kojem zivim, mislim da su ljudi svjesno puni nade dok su nesvjesno, bez nje. Razlog ove svoje tvrdnje vidim u socijalnim obrascima ponasanjima koji su nespremni na to da se i oni ljudi sa naizgled savrsenim zivotom, osjecaju tjeskobno, ne zadovoljno, beznadno, i takve osjecaje potiskuju duboko u sebe pokusavajuci zatomiti drustvu neprihvatljivo i kako broj tih potiskivanja i ignoriranja vlastitih strepnji veci, to taj nesvjestan dio biva izrazeniji. Kako bi se shvatilo cutanje svakog bica potrebno je obratiti paznju na gestakulaciju, hod, te slicne sitnice koje pojedinac ne smatra bitnima iz razloga jer drustvo ne gleda na njih kao na vazne, vec uporno inzistira na prici, izgledu (koji je zasluzan za dojam), i sl. Rijeci koje koristimo mnogo govore o nama, naravno da ne toliko prica, no one su ono sto zaista otkriva onu nadu u nesvjesnom djelu kojeg smo bili svjesni, to ne mora ni biti u ovoj formi realnosti koje smo sad svjesni, vec u onoj koja je prethodila sadasnjoj. Beskonacan progon «jadnog» covjeka od kojeg se toliko tog ocekuje zapravo su njegove zelje zakopane zeljama drustva, sto dovodi do gubljenja onog najvrjednijeg svojeg ja. Ljudi bezglavo prihvacaju nametnutu i udaljavaju se od sebe priklanjajuci se nizem pojmu nadu, mogla bih cak reci podvrsti. No nemojte me uzimati za rijec.
Nismo li svi mi rodeni prepuni nade, nade za zivotom, nade da cemo biti voljeni, prihvaceni i shvaceni, optimisticnom vizijom buducnosti? Zasto iskustvo okrece plocu? Zasto nas iskustvo uci tome da se u ovom svijetu moze prezivjeti samo i jedino ako smo izvana puni nade dok iznutra ovom svjesnom navlakom ne dajemo zraka nesvjesnom beznadnom dijelu i on truli, te kako vrijeme odmice postajemo rob nametnutog i mehaniziranog, bezosjecajnog, nemilosrdnog, i ono najzalosnije od svega nemoralnog, nepostenog svijeta koje ne bira sredstva samo kako bi zadovoljila svaku svoju zelju(!) (nadam se da je sad vidljiva razlika) na sto je moguce laksi nacin i sve to bez imalo obzira za bilokog. Nada u ovom svijetu je mrtva. Nema je. Ubilo ju je covjecanstvo. Zasto? Iz razloga sto svakog pojedinca otapa u masu jer mu ne daje mogucnost izbora, ili mozda jer mu je lakse da ne mora nositi odgovornost izbora. Mislim(!) da je to najdetaljnije obradio Sartre u Mucnini. Postoje ljudi koji se nakon tog razocaranja, tj. unistenja nade ogranicavaju na ono sto misle da je moguce realizirati, i ignoriraju stvarne, istinske nade, dok se pak s druge strane nalaze ljudi koji u pocetku malo kukaju no s vremenom se pretvore u ljude bez imalo osjecaja za bilokog, a najmanje sebe, i tako ledeni kroce svijetom pokusavajuci ostvariti sto je vise tog moguceg. Oni se ne uplicu u niciji zivot niti traze to od ikoga. Sve je to zbog straha od razocaranja. «Ne trebam nikoga.» Kako ce usmjeriti svoju energiju ovisi vise o psiholoskim faktorima nego drustvenim. Velika vecina takvih ljudi ostaje sledena do kraja zivota, dok nekolicina jednom osobom malo pomalo vraca vjeru. Ovo napominjem jer mislim da sam na upravo tom dijelu vjere u zenski rod. Toliko zenskih osoba, neke na gori neke na blazi nacin oduzele su mi ono malo vracene nade putem upravo njih jer se cijeli zivot vrtim u krug. Slobodno cu reci da sam bila mjesec dana spremna odustati od cijelog covjecanstva ali neki ljudi zaista nisu odgovorni za tude nozeve usmjerene prema meni pa sam stoga u zivotu zadrzala osobe koje su me cjenile kao osobu, kako vise u nikog nisam sigurna ostala sam bez osjecaja i ovisnosti o bilokome, te trazim neki treci svoj put pokusavajuci upiti sto je vise tog moguce. Nadam se da je problem slobode presiroko podrucje da bih ga jos dulje razmatrala, samo sam htjela ukazati na postojece stanje osobne slobode koja po mom misljenju ostaje vjecno zatvorena u onaj nesvjesni dio covjeka jer u drustvu u kojem zivimo tesko ostati svoj, samim time i slobodan, cime nada ostaje dio kojeg se sramimo i kojeg potiskujemo do te mjere da dolazi do zamjene svjesnog i nesvjesnog, sto je zalosno.
...and of course--->
http://www.sagadb.org/
Heilsurnar!
What you do today, my friend,
Is how you shall be known.
And by infrence, all of US
By your actions, shown!
Dakle za početak osvrt na današnji način funkcioniranja svijeta kojeg (ni)smo dio. Mehanizacija dovedena sa «zapada» i svakodnevno kukanje nad njime bio je izvor mojih jada ali više nije. Reći ću i zašto. Naime, postoji uvijek dio koji osobi/jedinki/individui/čovjeku/? ne odgovara i on se nesvjesno(neki i čak i svjesno) prepušta rukama upravo «toga» čemu/komu je cilj da dobije moć nad svime, pa tako i tome/u koji se svjesno ili nesvjesno prepušta njegovoj želji za prevlasti. Već dosta vremena razmišljam o tome gdje je granica između svijeta kojeg moraš (ili jesi) biti dio ali shvatila sam jednu stvar, a to je da granica niti ne postoji. Zapravo je sve na nama. Pa i takve stvari koje ne možemo mijenjati, s obzirom na to da moramo negdje živjeti. Svijet je uništen i «otrovan» koliko jest i stoga treba imati na umu jednu stvar. Znati se sa dovoljnim razborom odnositi prema njemu ili nositi sa njime. Naravno da to nije lako. Prepuštajući se niskim zadovoljenjima(nazovimo to tako) priznajete da netko ima veću moć od Vas i da ste dio stada, dok odupirući se revolucijama, štrajkovima, etc. pokazujete svoju slabost i oni imaju što sažalijevati te osjećaju da su u stanju izazvati inferiornost kod ljudi te time dobiti divljenje(ukoliko je utjeha prisutna), položaj u društvu kao tzv. Spasitelj, bolnica, rehabilitacija za kog drugog nego nemoćne, a to ste u ovom slučaju Vi. Sad je na Vama odabir između dvije krajnosti. To je i ona stalno nametnuta: «Ubij ili ćeš umrijeti!», «Gazi ili ćeš biti gažen!» dok zapravo ni ne shvaćamo da može postojati i treći odabir a to je „naš“ odabir, odnosno put. Kojeg stvaramo kormilarenjem kroz život i međusobnom borbom.
Problem je u tome da mi ljudi zapravo volimo ići linijom manjeg otpora i bez razmišljanja se prepustiti rukama nekog drugog. Ja sam se osjećala užasno jer nisam takva a predala sam se. Nesvjesno. Međutim, definitivno znam da Bogovi postoje od 3.1. ove godine. Kako sam to spoznala neću otkriti, još uvijek to držim za sebe i naravno NjihJ osvrt mogu iznijeti: svjesna sam činjenice da ljudi koji nisu osjetili tako nešto će smatrati da sam ja bila ta koja ih je ili nije htjela vidjeti, drugi će pak reći da sam ih sama stvorila jer je razum sve i ništa. Kako bilo da bilo znam što sam osjetila i takav osjećaj se ne osjeti svaki dan, stoga znam raditi i razlike, a analitičar kakav jesam teško da mi bilošta promakne.
Ona najvažnija stvar u svemu leži u otkrivanju i otvaranju sebe ka svijetu, NE obrnuto, a to se može tako da se dobi uvid u sve što ga čini i takovim putem doći do sebe, odnosno shvatiti gdje su sličnosti a gdje razlike. Mijenjati se u pozitivnome, raditi na sebi(osobito znanju i vidokrugu), jer će u protivnome svijet biti taj koji će čovjeka pregaziti, počet će se svjesno uništavati, jer do svjesnosti dođe,pitanje je kako će se čovjek u takvoj situaciji prema njoj postaviti. Ne pišem ovo tek toliko. Bila sam i sama na krivome putu. Mogu reći da još nisam potpuno na pravome i neću se priklanjati nečemu za što moj um ne smatra da može reći da je siguran, koliko god nesiguran bio,jer uvijek je. Dakle ono što želim je dati drugima uvid u sebe, preko pisanja, a i sebi objasniti neke stvari. Nisam tu da pametujem, već da propitujem. Smatram da je promjena nužna i mora biti kontinuirana. Treba biti okrenuta istini i saznanju, nikad osjećati kraj nečega. Jer svaki je kraj novi početak. Kao i obrnuto. Svijet uvijek ima dvije strane kao i njegovi dijelovi, ali ta dva dijela nisu krajnja, već i jedan i drugi teže tome. Ovo je nastavak na onaj moj post istkan mržnjom, koja je isto bila tu zbog nečega,. Ja sam bila ta koja sam je izabrala i prihvatila, ali tu treba biti jasno jedno, a to je da nije došla tek tolko, već nakon prejake ljubavi. Sad se vraćam ljubavi prema svijetu, a samim time i sebi. Mislim da je krajnje vrijeme da se naučim cijeniti. Naravno, ne i previše jer to dovodi do apsurda početne odluke, a ona pak je vratiti sebe ljudima i njih sebi. Ono što ne smijem ponoviti je olako davanje sebe drugima, jer time nestaje dostojanstvo kojeg su mi vratili Bogovi. Možda zvučim ko fanatik sa ispranim mozgom ali nije tako s obzirom na način odnosa, i samu koncepciju stvari.
Nadalje ću pisati o svome viđenju pojedinih Bogova, jer im to želim pokloniti, isto tako dati uvid u njih ljudima koji nisu krenuli, ili pak sebe ne vide na tom putu:
Skadi je moj prvi odabir jer je uz mene već kojih mjesec dana.
Dakle, bila je kćer diva Thjazija kojeg su Bogovi ubili. Ona je bila ogorčena na njih i htjela je smrt oca osvetiti u Aesiru(domu Bogova). Kako oni nisu htjeli da dođe do sukoba ponudili su joj muža s naznakom da ga može odabrati po stopalima. Osim toga od očevih očiju su trebali učiniti zvijezde te je nasmijati. Za nasmijavanje se naravno pobrinuo Loki. Zavezao je uže za svoje „spolne alatke“ i bradu koze i tako su se međusobno povlačili do trenutka kad Loki nije pao Skadi pod noge na što se ona urnebesno nasmijala. Što se tiče muža, Skadi je odabrala Njorda, iako se potajno nadala Baldru. To je kasnije pokazano promašajem jer se brak raspao. Kao osnovni uzrok tome uzima se nemogućnost dogovora gdje će drugovi živjeti. Naime, Skadi je cijeli svoj dotadašnji život provela u planinama gdje je bila njena odaja Thrymheim, dok je Njord živio uz more i pjev labudova. Ona je uživala zavijanje vukova. Dogovor je bio devet dana provesti na moru u Noatunu, pa onda u planinama. Nijednome od supružnika nije se svidjelo biti daleko od naviknute rutine stoga su odlučili ostati razdvojeni. Skadi je znana kao božica lova zbog lova na zvijeri lukom i strijelom.
Nakon uvida u priču iznijeti ću razloge svog preferiranja same Skadi. Bila je Božica koja je znala (u)stati uz(za) svoje najbliže,tj. one kojima je bila dio života i koji su bili dio njenog života. Bila je spremna suprotstaviti se sama cijelome Aesiru,kojeg je i najmanji dio daleko moćniji od biločeg, tu je izrazito stavljen apel na njenu snagu, odlučnost, karakternost, vjernost, lojalnost, što mogu povezati sa sobom iz razloga kakve to ideale stvara samim iskorakom na moju svijest. Spremnost na kompromise pokazuje Skadi davanjem prilike Njordu iako je željela Baldra. Nadalje, samopoštovanje koje pokazuje stihovima koje govori Njordu nakon devet dana provedenih u Noatunu. Na taj posljednji dio mogu nadovezati i zauzetost i za sebe na jedan profinjeni način. Lov na zvijeri pokazuju njenu snagu i izdržljivost, isto kao što i moje divljenje i zazivanje upravo njenog imena kad mi one fale.
Za sam kraj ovog iscrpnog posta htjela bih napomenuti da nisam usavršila svoju misao na napisanome samo iznijela trenutno stanje koje je dio moje svijesti, dok bar 90 posto toga nisam još uvijek svijesna. Uživajte.
"Stvaranje i uništenje su neprekinut proces.Konačna kreacija se nije odigrala u udaljenom početku pa nema niti naglog kraja.Kreacija i uništenje su kontinuirani ciklus koji zadržava vrijeme i mjesto.
Vječnost tvori spiralu.Sve je sačuvano,ali nikad ponovljeno.Svaki ciklus je nov i jedinstven."
Vor Si r, Forn Si r
'Kad se lijepo upakirana gomila laži uspije prodati narodnim masama polako i sistematski tokom nekoliko tisuća godina - onda se istina smatra totalnom besmislicom, a onaj tko ju propovijeda - totalnim luđakom' - J. Dresden
...umorna sam.umorna od svijeta ovog.Ostara gdje si?iako nikad dosad umor nisam osjecala,znam sto znaci osjecati ga bez osjecaja.izgubila se?mozda.no sto je tu novo,anyway?svaki pojedinac izvor je nepresusnih zamisli i svijetova,i postojanost tu nije proturjecnost, niti protuteza, vec samonaklon i samopostovanje. mir i sloboda tako su lako dopustivi a tako nedohvatljivi.ravnoteza je samo novi oblik samozavaravanja.dopustite mi da govorim, pustite me da zivim, vise nie zabavano gledati vlastito meso kako trune, vise nie lako gutati govna natrpana u case celjusti. umorna sam. pustite me da zivim. mrzim vas. i ta mrznja mi daje neopisivu snagu da radim na sebi. kako bih se udaljila od vas svih. zapravo kad bolje razmislim, uvijek sam vas se bojala, uvijek sam bila sama, svoja, protiv svih, bila sam i protiv sebe, iako nikog nije ni briga, vise nisam. mozete reci da je briga bilokog, ali nije. nikad nije bilo, niti ce ikad biti. toliko puta sam se zahvaljivala na lijepim trenucima u blizini neke osobe jer sam osjetila zivot u sebi kraj odredenih ljudi, ali vise ne mislim zahvaljivati, vec nesputana hodati. hodati iznad ovog sto vi smatrate zivotom. prijateljstvo? ljubav? osjecaji? gdje mi to mozete pokazati osim u fiksaciji nepostojecih slika necije zelje da bude prihvacen/a. samac, koji se ostvaruje preko komunikacije, koliko god rijetke, osoba dovoljno snazna da gazi nove dane svojom prisutnoscu, kako bi ostavila trag na vasoj svijesti jednog dana i potaknula vas da ne pokapate sami sebe. jer niste konstantni, koliko god tvrdite da jeste. sve je to dobro i ok tak dugo dok time ne unistavate dostojanstvo ljudi oko sebe, jer kolko god mozda htjeli na to nemate pravo.ne mogu vise pisati.ovo ce biti doradeno.sutra,najvjerojatnije.
p.s.Skadi mie postala draza od Frigg.
people passing by...
…htjela bih reci nesto o mojem poimanju zene, u pravom smislu te rijeci. Ona zena koja bih ja htjela biti je snazna, kreativna, inteligentna i pozrtvovna zena iz koje isijava iskrenost u vrevi lazi i obmana ovog bezboznog, povrsnog i ogoljelog lanca ljudi koji se konstantno izmjenjuju mnozeci se, a opet s druge strane kaljajuci takav sistem funkcije masiniranog svijeta. Recimo da zaista jest tako; da su svi podli, pokvareni i sebicni, mislim, odakle onda bilokojoj jedinki pravo i moc da se suprotstavi masi koja bez (svojih) argumenata slijedi praznu pricu? Nazivaju ih vjestice; njih, zene pune morala, hrabrosti i snage, zene kojima nije dovoljno zemaljsko zadovoljavanje «normalnim» nacinom prezivljavanja, vec teze skladu simbioze neceg viseg sto neovisno djeluje na ono prizemljeno i svima dohvatljivo… jednostavno nije mi jasno zasto je povijest uvijek velicala muski rod i sve koje su se i pokusale suprotsaviti tome zavrsile bi ili mrtve (u slucaju da su bile dovoljno hrabre) ili pak pognute glave, povrijeđene, ali svjesno priklonjene klonovima arhetipova zene kao socijalne i realizirane u hrpetini gdje bitka za pravom glasa izgubljena je. Mozete reci da nije tako i da su zene na valnoj duljini vrijednosti sa muskarcima, ali opet cu spomenuti cinjenicu koja fakat JE vidljiva i razumljiva tek kad imas brata i zenskog si roda. Objasnit cu na primjeru: recimo, osnovnu si polazila i kako je razumljivo i normalno, nisi bila savrsena da bi maksimalan utrosak energije posvetila njoj(skoli) vec bi uvijek sa strane imala traljave hobije koje su ti placali i odobravali, ali bila si svjesna da im bas nije po volji. Brat bi za najmanje zrnce truda dobivao pohvale i zadovoljan izraz na njihovim licima, dok bi tvoje uvijek bilo nedovljno za jedno otvaranje celjusti i zborenje «volim te». Svjesna si tog osjecaja, ali ga uporno ignoriras kako bi sama sebi olaksala teret manipulacije vlastitim postupcima, i naravno da imas, s vremena na vrijeme, napad nekontroliranosti i «bezrazloznog» bijesa i agresije samo sto oni u svojim svijestima, imaju vec ukamenjen stav prema sinu, isto kao sto imaju stav prema kceri, i dobro znas da tvoje nikad nece biti vrijedno kao njegovo, cisto iz razloga te njihove oblikovane svijesti koja je vise naklonjena muskom djetetu.
Dugo bijah razmisljala o tome kako da promijenim to i svaki put kad bih se pokusala suprotstaviti, ostala sam samo jos vise okaljana. Krscanski svjetonazor(ubiti ne samo on vec monoteisticke religije) nam je nametnuo sliku zene kao pasivne i trome koja je inferiornija od muskarca, te o njemu ovisi, od osobite vaznosti je njezina neokaljanost prije braka, u cemu ne vidim ni mrvicu zdravog razuma, zasto? Jer kao prvo svi imamo nagone koje moramo ili ne moramo poslusati, a isto tako nas oni mogu dovesti u zabludu ako smo se odlucili za partnera, obecali mu vjernost za cijeli zivot; mislim neaktivan i potisnuti nagon za «necim vise» po meni je samo strah od toga hoce li partner biti onakav kakav bismo htjele ili pak ce «stapanje u jedno»(u braku) biti razocaranje. U slucaju prvog: nikome nista, svi sretni i zadovoljni, dok u slucaju drugog: vjera u vlastitu sposobnost procjene propada i psiha takove zene nalazi se u prvom stadiju truljenja samopostovanja, te osudenosti na zivot sa covjekom koji poprilicno vazan aspekt dobrog i kvalitetnog braka ne zadovoljava. To vodi do autodestrukcije(ako je zena moralna i drzi se svoje rijeci), u protivnome gubi samosvijest (o dobrom i ispravnome) te se pretvara u osobu koja ne bira vec ogorceno zeli zadovoljiti svoje nagone. Pod ovim prvim, autodestrukcija se moze smatrati i fizicka, i psihicka, ali i obje. Pod psihicka mislim na unistavanje mislima vlastite psihe ili rijecima (nepromisljenim, u vecini slucajeva) bliskih ljudi. Treci odabir zene u takovoj situaciji je bezizlazno ogranicavanje na nesto sto vec od samog pocetka nije kako treba, sto pak covjeka, bilo muskog, bilo zenskog, koci u razvoju i koracima naprijed, te ih drzi nepomicno na jednoj tocki sto takoder u odredenom trenutku osvjescivanja moze rezultirati psihickim poremecajem. Toliko o «neokaljanosti» prije braka i moje skromnom misljenju, te stavovima o odredenim segmentima stanja zene kad do «svetog» sjedinjenja radi stvaranja potomstva dođe. Kad smo kod toga od malih nogu slusam o krscanstvu i poprilicno sam upoznata sa tom vjerom kao takvom.
Ako se vracam na kulture prije krscanstva(koje bjese politeisticke i imale su zastupljene i zene u bozanstvima, tipa Afrodite koja nije samo majka vec je kreativna, zatim Atena, kao zastitnica ratne vjestine) dade se zakljuciti da zene u tim (u ovom slucaju grckoj) kulturama nisu bile inferiorne, ovisne niti podlozne jer se nisu kocili njihovi nagoni kao sto to krscanstvo radi, te ostale slicne monoteisticke religije, niti pak je bila kocena njena urodena agresivnost. S obzirom na to da su zene stalozenije i vise razmisljaju o tome kakav ce biti ishod njihovih postupaka smatram da, da je drustvo dopustilo i zenama da imaju prste u ratovanju, mnogi ratovi ne bi bili ni realizirani, te bi mozda danasnje drustvo bilo jos korak ispred nego je sad ako se osvrnem na to da su medu poginulima u ratovima kroz povijest bili potencijalni inovatori. Od boginja bih spomenula jos Dianu (zastitnica lova i vegetacije) kao rimsku bozicu, sto pak apelira na suzivot s prirodom, na odnosenje prema prirodi kao prema zivotinji ili pak covjeku sto vrlo vjerojatno ne bi dovelo do stanja prirode kakvo je danas.
Danasnje zene koje su omalovazavane u drustvu te koje narod etiketira kao feministice, ogorcene na cijeli svijet, zbog toga jer si ne mogu naci zivotnog druga, zapravo se mogu jako rasclanato podijeliti. Osobno ne podrzavam feministice jer mi kao zene zaista se nemamo pravo zaliti ako pogledamo na tretiranje zena u proslosti, ali dozu feminizma ima svaka zena sa imalo svojeg razuma i stajalista upravo iz razloga da je u ljudskoj biti da tezi ka moci koja nikad nije zadovoljena, neovisno o rodu. Muskarci nemaju, jednostavno, nemaju pravo zene koje trazeci ravnopravnost, traze zapravo stepenicu do ulaza u vlastitu prevlast kako bi osvetile sudbine milijuna onih koje, historijski gledano unatrag nisu imale pravo ni na misljenje(sjetite se samo madame Bovary- do ceg ju to bijase dovelo) kamoli slobodu ili pak pravo glasa, godinama, stoljecima, zenskim rodom vladao je muski rod, sto je dovelo krscanstvo.
Ja sam osobno poprilicno stalozena sto se toga tice i ne vidim smisao u reprezentaciji neceg u sto ni sama ne vjerujem, samo me nervira cinjenica da kad se necim istices, te ljudi etiketiraju kao vjesticu.
PAIN OF SALVATION-Oblivion Ocean
DEMONS & WIZARDS-Wicked Witch
AMORPHIS-The Orphan
disorder
Kontroliraj, kontroliraj, kontroliraj.
Zaboravi, zaboravi, izbriši iz glave……
Ne razumiju te. Sama si. Nestani.
Tako otprilike zvuče glasovi u mojoj glavi svakog dana i noći.
"...from the darkness, risen our of blackness,
a flame once, burning like red blood
was seen by those who waited for the battle,
to lead them to where blood will soon be shed..."
nedostajale su mi neke riječi previše i stala sam. Opet sam na nogama. Snažnija nego ikad. Zašto? I kak odjednom. Jer neke stvari znaš.
"...And high above the one-eyed God sat on his throne
to gaze upon the whole lands of Midgaard,
He, the Allfather,
who already knows the end of every day
sent His shieldmaiden on winged horses
to lead all those to Valhall who are the chosen ones to die..."
kad će doći taj dan i gdje ćemo ipak završiti? Proklet bio primitivizam i kršćanstvo. Puna sam mržnje. Prema svemu. Jedino što mi treba su snovi. Oni su u meni odmalena. I moja staru to jako nervira. I konstantno ponavlja kako bih trebala konačno početi živjeti taj svoj život, a ne ostati u iluziji svog svijeta. Mislim, a šta će mi svo to lažno ulizivanje, ogovaranje iza leđaŕlicemjerje. do grla mie vec to sve. Svi ti ljudi i riječi koje zbore. Ti pogledi koji me odmjeravaju kad prolazim gradom. Lažno smješkanje. I mogu vam reći…volim ga, jako ga volim, Brandya, jer više ne nadražuje moje podražaje na to-sve. I mogu se mirno izgubiti u mislima. Kao i sad u mračnoj sobi. A nekome sam rekla da idem spavati jer su mi crvene oči (opet) i izgledam ko vampir. Inače taj dio nisam sjebala. Ali ovo sa spavanjem i sa mnom neide. Kažu…hormoni. Mkr moraju doći još nalazi od EEG-a. Novi. Sve je to tak sjebano. Posljedice za koje sam misla da ne postoje i da će mene nekim čudom izbjeći. Pitanje hoću li biti u stanju još neke stvari…ali jebga. Treba prihvatiti posljedice svojih grešaka.
Ono što bih jedino htjela je uliti sreću u nju, moju najdražu SisJ ali ne mogu jer sam i ja fucked up. Mogu biti tu samo kao stup za koji se može uhvatiti kad joj je teško. Nisi zaslužila takvo sranje. Pitanje je zkj se sve ovo događa… ali volim te usprkos svemu i uvijek te hoću. Never forget that:*
Hehe LOL kako je žrtvovanje u Norveškoj bilo zakonJ žrtve koje su prinosili LoL od manjih životinjica do konja i stoke ali i ljudi. LoL volim bolesno. Sigurd je obožaval prinošenje žrtava i to održavao u Thrandheimru, najviše. Svi su morali biti prisutni. Krv tih životinja stavljala se u posebne zdjele i njome su se prskali zidovi i oltari (alat:granaJ) kao bitan dio tih obreda treba još spomenuti njihova nazdravljanja…hehe Odinnu, Njordu(za žetvu), i Freyru(za mir 8)WTF? They couldn´t be serious? ) i da ispijala su se 2 pehara: bragafull(za poglavicu) i minni(za mrtve)…i kai se tiče ljudi…well, oni su se vješali pored pasa, ili uboli strijelom…za to treba biti fanatik…gluposti čitam, umjesto da idem spavati, gluposti koje čine moj život podnošljivijim, gluposti koje su mi poput zraka u zagušljivoj Klompi…hehe. ova mie dobra.
Ovo je neki tragikomični post…ionako who really cares?;)
Sunset beyond a grey vast forest,
I'm longing for the night
to break into the woods and darkness
then will be my light.
.. beginning of my wandering
through coldness and grim ice,
to find the one I'm searching for
before the sun again will rise...
…
Thor's hammer - in chains around my neck,
an ancient wisdom deep inside,
my blood flows wild now through my veins
while my wandering through this darkest
winternight...
A lifetime I have been in search
for what the elder ones have told me,
for strongness and the truth,
for blood and victory...
FALKENBACH-Winternight
FALKENBACH-...Where Blood Will Soon Be Shed
BG-Otherland
lost in my own sick mind...
"True tales have no beginning or end. They do not exist only when men say 'Exist!' but instead are always there...reverberating through time in a dance, a weaving if you will. Only humans try to contain it with beginnings and ends. To put boundaries on everything simply because our own lives are bounded by birth and death. And thus we seek to lessen the power of that which is immortal. True tales have a power of their own though."
Ni sama pomisao na vise pokazivatelja vec odprije zapocete potraznje za svijetlim tockama pojednih zimskih oblaka…samo su netaknuti prizor jos jedne setnje u osamljenoj stanici svih tih putovanja kroz/ u zivotu…mozda sam samo neprolazni stvor, ali jos uviek sam tu i postojim i znam da djelujem iritativno na vasa cula, ali da mie stalo, mozda za neke je dok za neke nie ni najmanje…katkad mi dode da u tom ludom prkosenju stvarnom svietu prema kojem cu uviek osjecati prezir uzmem u ruke mac ili noz i izbodem ih sve po redu koji ide krivudavom linijom moje nemoci…i onda stanem i razmislim i opet sam na pocetku,na nemoci da utjecem na neke stavri na koje bih htjela, samo sam prizor u snu zaboravljeni u vasim zivotima…ali ne dira me to sto povlaci ta metafora u biti vec kakve su posljedice nje kao takve…a toe nemogucnost sagledavanja mojih tako tihih zamisli o promjeni nekih gledista prema svijetu i ljudima…ima jedan decko koji je tako prokleto uporan s time kolko smo mi ljudi ograniceni u svojoj biti pa jebo ti bog mater ako si ti ograniceni ja nisam….tvrdi kao da se mi na odredenoj tocki moramo znati zaustaviti a ne zeljeti stalno nemoguce, zadovoljavanje sitnicama, nabijem vam ja to uz duzno postovanje u jednu stvar imenom supak…pa uzivajte u zadovoljavanju vasih sitnih cursed anusa mogu ja i s prednje strane prokleti bili pojedinci…svjesna sam da i mene tak neki ljudi mrze, ja te s ispraznim mozdanim tvorevinama ne mrzim, niti prezirem iako ima i 3elemenata tih rijeci u svemu tome ali ja samo ne mogu razumjeti takvo nisko misljenje…ne kazem da ja imam visoko i ne znam kakvo misljenje ali pokusavam razmisljati u skladu s time da napredujem jer znam kako je to odustati od svega pomiriti se s time da nema vise da napretka za tebe laura nece biti i da se moras polako unistavati kako bi im pruzila to zadovoljstvo pokapanja mog smrcvarenog lesa…e pa liepo se gonite sad idem linijom suprotstavljanja jer sam iskopala tai borbeni dio sebe i ne treba mi puno da me neka sitnica razjebe tak da bih najrade grrrrr sve unistila, bacila bombu na mjesec koja bi isparavala otrovni plin koji se nekontrolirano siri i zahvatio bi sve kutke beskonacnog (tako je nama netko rekao jer nie pronaden kraj ja mislim da postoji) svemira….
O kako li vas je milo samo slusati dok vas ispiru kapljice lazi i laznih zanosa vaseg svieta…
Nastupite prokletnici na pozornici jos milijun puta ali nema te maske koja vas moze sakriti…
Bojim se sama sebe…
Bojim se ljudi…
Strah je postao dio mog smusenog razuma kojeg nisam u stanju jos uviek definirati i nagriza me u zelucu mogla bih ponovno zagrliti prijateljicu, ali u ovim sferama vremenskim nisam vise onai patetic luzer now i must defend my own opinion my own country my own people because of the feelings which lie on my blank head and heart and telling me to go on to find the way…i´m the one who can´t see the clean way, i´m the one who just stare in so big circles…
...someday you´ll know how much i love you...
~dancing alone in my fright~
SONATA ARCTICA-Fullmoon
SONATA ARCTICA-Ain`t Your Fairytale
SONATA ARCTICA-The Boy Who Wanted To Be A Real Puppet
maybe that´s another dream...
Shadows of evening on a traveller's way
Destiny tells where the strange path will lead you
Alone I've been walking this path every day
Under the stars and the white silver moon
I hear a song and I'm closing my eyes
While it's sound is carresing my poor and sad mind
Will you tonight give your promise to me
For one day the silence will sleep in your dreams
I've been waiting for so long time
To see the light of golden bright sun
I feel no sorrow in the heart of mine
For the tears of life are now gone
Winds are whispering in the sacred forest
Dancing and singing with the red autumn leaves
These memories I could never forget
With rising sun I shall be here with thee
I am the one who has fallen into the path of shadows...
Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ako ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš suviše dobar,
niti govoriš suviše mudro;
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;
Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I izgubiti, i početi ponovo ispočetka;
Ako možeš prisliti svoje srce, živce
i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kada su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro";
Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe,
ali ni jedan suviše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i svo njeno blago,
Jer
Biti ćeš Čovjek, sine moj!
recite mi gdje su ljudi danas?zašto je svima tako teško,strano i nenormalno biti Čovjek u punom smislu te riječi?
jeste li kad razmišljali o tome da je sramota osjećati bol, ili da to postane pošast...jer kad se i trudiš bol podjeliti sa nekim on to upotrijebi protiv tebe, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije ali napravi to...i sad kad stojim ogrnuta veom samoće u bjesnoj agoniji postojanja nakon pročitane još jedne knjige, prepuna pitanja, o osvetoljublju, smislu, sudbini, ratu...beskrajnoj potražnji toga što nemam više djeliti sa kime jer me nitko ne doživljava stvarno i do kraja, ostajem zuriti u krajolike izvan vremena gdje svijet bi bio takav kakav bi ja htjela, i pitam se čemu sve to čemu toliko brige, čemu toliko nastojanja da uopće ikome objasnim ono što mi je na srcu kad ljudi ne znaju slušati do kraja, ne kažem da ja znam ali uvijek sam se trudila...naravno da postoje ljudi koji su vrijedni života barem sam tako mislila prije sad više ne mislim ništa i kao da su mi svi na nekoj liniji, prema nikome ne osjećam nešto posebno koliko god to glupo zvučalo...jesam li ravnodušna? nisam, naravno da nisam, ali kao da mi svaki pokušaj dopiranja do prolaznika govori da odustanem, da se maknem, da sam smetnja, da je uzaludno...recite mi što biste učinili ljudima koji su nanijeli bol osobama koje volite, ali tek nakon što su vama isto učinili??? smatrate li osvetu ispravnom?
zašto smo tako pohlepni za svojom srećom i ne razmišljamo o osjećajima drugih? ja nisam bila takva ali uspijelo se i to dogoditi i sad se grizem i molim Bogove za oprost svake noći....pitanje mogu li mi oni oprostiti jer sama sebi ne mogu...zašto?jer sam se razočarala.u nikoga toliko koliko u sebe...jer sam nezahvalno kukala, i druge zamarala time...znam da ih nije bilo toliko briga ali žalim zbog sebe ne zbog njih...ne mislim svoju svakodnevicu svesti na samosažaljivanje, daleko od toga, samo me znaju dotaknuti trenuci u kojima nemoćno sa knedlom u grlu puštam suze, suze izgubljene moći i kontrole...i da si sada dajem obećanja da se to neće ponoviti? nema smisla.
jer još uvijek vjerujem u one razlog sa kojim se svaka stvar dogodi...i naravno da bi moglo biti drugačije...još gore...svjesna sam toga...
razmislite o priloženoj pjesmi i evo vam jedne moje...
u valovima izvan vremena
prekidala si moje dane potocima.
bol je dio koji ne nestaje.
bol me stvara i živi sa mnom.
toliko sam težila praznini
koja u moćvari moje nutrine
pliva sa insektima boli.
ostavila me,
bol,
u bjesnom ludom kaosu
vlastitih strahova
koji tako su nebitni sada.
prepuštena bolnom ništavilu
zovem slapove da me ispiru.
ponovno uzaludno dozivanje
u osami
na vrtuljku vremena
umrtvljuje ostatke mog usnulog razuma.
We do not need salvation. All we need is the freedom to face our destiny with courage and honor.
AMON AMARTH-The Last With Pagan Blood
AMON AMARTH-Victorious March
TYR-Hail To The Hammer
Nothing is real...
I wait in this place - where the sun never shines
I wait in this place where the shadows run from themselves
Malo pražnjenja nakon duljeg vremena…
Sjedila sam i promatrala i pokušavala ući u te tako daleke misli njihove ali ništa nisam ubrala jer njihovi cvijetovi bijahu bez latica…hodala sam dalje pokušavala se zaustaviti međutim nema te siline koja bi mene smiriti mogla, nema tog pogleda koji bi me mogao fiksirati, a da ne skrenem…pogled. uvijek sam to radila bili ljudi poznati ili ne. bile duše daleke ili bliske…i sad stojim na nekoj prekretnici…ponovno i trebala bih zakoračiti ali ne mogu se odlučiti između vratiju na čvoru ovog tako pomahnitalog carstva raznoraznih pogleda, osluškivanja unutar vlastite psihe, podsvijesti, čega već… mnogo već noći nisam usnula spokojno, mnogo je dana prošlo i mene grižnja savjesti i dalje peče nakon svake pogreške u tom tako dobrom uništavanju. Svjesna sam svega, možda čak i previše, možda tu leži taj problem, ali neke stvari nisam u stanju definirati što me dovodi do ludih analiza bez završnog poteza kistom. Proklete metafore već me i one nerviraju…
Sa druge perspektive stvarnosti
Kad zrcala utihnu svoje vriskove
Dahčem ka novim dverima
Iskoristih sva nastojanja
Usavršavanja kontrole nad materijom
Usnula sam previše svjetova
Dotaknula previše podzemlja
Sanjam u mrtvilu
Poimanja postojanja
Sama.
Neke stvari je tako teško definirati jer već kad ti to i pođe za rukom pojave se nove totalno izvrnute i opet ostajem u pitanju te traženju odgovora i nema kraja nema ga jednostavno mir u mom svijetu ne postoji…koji je to svijet uopće? Je li stvaran? Ili si opet umišljam? Izgubljena u mislima koje ne mogu prestati rađati…valjda jedina stvar koju mogu dovršiti…ili ipak ne?
Lyricsi ispod izvađeni su iz nekih pjesama i govore više od nekih mojih napisanih riječi.
I fear my heart and fear my soul
Life goes on it surely will
Without me I wonder
Will I ever see light again?
Will I ever see light again?
Life goes on
Just open up and see
Forget what you've been told
I'm existing hopelessly
'Cause I can't reach the sun
Darkness covers me
My soul has yet to long
I'm looking for serenity
'Cause I can't reach the sun
I can't describe the pain I feel
Outside it's dark inside it's cold
The sun still shines bright
But its time is short
It's freezing hearts
It's freezing souls
Soon icy shades will cover all
It pretends to be alive
It hurts to hold all the pain I feel
The bitter harvest of a dying bloom
samo u snovima postojim potpuno
samo snovi daju mi snagu
samo zamišljeni svjetovi drže moje tijelo
samo moj bolesni um neda mi da budem u potpunosti razumna
umorna sam od potrage
umorna od nastojanja
umorna od života
i kad razmišljam o srednjem vijeku gdje bilo bi mjesta za borbu
ja se ne bih mogla suočiti sama sa sobom
